InOptimum

Fantastična priča o brzom čitanju

Antonio di Marco Magliabechi bio je suvremenik Spinoze, Sir Christophera Wrena, Sir Isaaca Newtona i Leibniza. Rodio se 29. listopada 1633. u Firenci. Njegovi su roditelji bili tako siromašni da mu nisu mogli osigurati nikakvo osnovno obrazovanje, te je kao dječak bio šegrt lokalnog trgovca voćem. Magliabechi je svoje slobodno vrijeme provodio u prodavaonici i pokušavao odgonetnuti što se nalazi na pamfletima i novinama u koje se zamotavalo namirnice.

Jedan od stalnih kupaca u prodavaonici bio je mjesni prodavač knjiga koji je opazio momkove pokušaje da pročita neobične hijeroglife pred sobom. Prodavač knjiga odveo ga je u svoju prodavaonicu, a Magliabechi je gotovo odmah uspio prepoznavati, zapamtiti i identificirati sve knjige. Uz knjižarevu pomoć, Magliabechi je s vremenom naučio pravilno čitati, a svoje je novostečeno znanje čitanja počeo kombinirati s fenomenalnim tehnikama pamćenja, što mu je omogućavalo da u potpunosti zapamti gotovo sve što je pročitao (uključujući interpunkcije!).

Neki je sumnjičavi pisac odlučio staviti na kušnju momkov sve veći ugled u brzom čitanju i pamćenju, te je Magliabechiju dao novi rukopis što ga ranije nikada nije mogao vidjeti, rekavši mu neka ga čita radi zabave. Magliabechi je rukopis pročitao nevjerojatnom brzinom i gotovo ga odmah vratio, potvrdivši da ga je cijelog pročitao. Malo nakon toga događaja, pisac se pretvarao da je izgubio rukopis i pitao Magliabechija može li mu pomoći da se prisjeti nekih dijelova. Na čovjekovo čuđenje, momak mu je napisao cijelu knjigu, savršeno prepisujući svaku riječ i svaki rečenični znak, kao da prepisuje original!

Kako je vrijeme prolazilo, Magliabechi je čitao sve brže i brže, pamteći sve više knjiga. Na koncu je postao tako slavan po brzini kojom je gutao i apsorbirao znanje da su mu se obraćali stručnjaci iz različitih područja, tražeći upute i izvorni materijal iz svojih interesnih sfera. Kad god bi mu netko postavio pitanje, odgovarao je doslovnim citiranjem tekstova iz knjiga koje je pročitao i automatski upamtio.

Njegov se ugled širio, pa ga je kao osobnog knjižničara zaposlio veliki vojvoda Toskane. Kako bi uspio savladati golemi materijal u cijeloj knjižnici, Magliabechi je odlučio svoje sposobnosti brzog čitanja razviti do gotovo nadnaravnih razmjera. Prema tvrdnjama njegovih suvremenika, mogao je jednostavno “zaroniti” u stranicu, očito asporbirajući cjelokupni sadržaj uz samo jednu ili dvije vizualne fiksacije, na veliko čuđenje svih onih kojima je dopustio da ga promatraju. Stekao je glas čovjeka koji je pročitao i upamtio cijelu knjižnicu!

Poput većine genija, Magliabechi je nastavio razvijati svoje sposobnosti i u starijoj dobi. Što je više čitao i pamtio, to je brže mogao čitati i više pamtiti. Priča se da je, u svojoj kasnijoj dobi, običavao ležati na krevetu okružen knjigama. A svaku bi progutao za manje od pola sata, upamtio jednu za drugom, sve dok na koncu ne bi zaspao. To se nastavilo sve do njegove smrti 1741. kada je imao 81 godinu.

U svojoj knjizi “Kako položiti ispite”, svjetski prvak u pamćenju Dominic O’Brien iznosi nevjerojatnu priču o Eugeniji Aleksejenko čija postignuća danas, čini se, odgovaraju Magliabechijevima od prije 350 godina. Prema riječima višeg istraživača na Moskovskoj akademiji znanosti: “ta čudesna djevojka može čitati daleko brže no što njezini prsti mogu okretati stranice – i kad se ne bi time morala usporavati, čitala bi brzinom od 416 250 riječi u minuti”.

U Centru za razvoj mozga u Kijevu pripremljeno je posebno testiranje za osamnaestogodišnju Eugeniju, uz nazočnost povjerenstva sastavljenog od znanstvenika. Bili su uvjereni da mlada djevojka nikad ranije nije pročitala predviđeni materijal jer su pribavili kopije političkih i književnih časopisa koji su se baš toga dana pojavili u prodaji, dok je Eugenija bila izolirana u prostoriji centra. Kako bi njezin zadatak učinili još težim, nabavili su nepoznate i drevne knjige, kao i tek objavljene iz Njemačke, prevedene na ruski, jedini jezik koji Eugenija zna. Ispitivači su nekoliko puta pročitali materijal namijenjen testiranju i vodili pomne bilješke o sadržaju. Potom su pred Eugeniju stavili dvije stranice materijala kako bi vidjeli koliko ga brzo može pročitati. Rezultat ih je zaprepastio. Eugenija je navodno pročitala 1390 riječi u jednoj petini sekunde – vrijeme potrebno za treptaj oka! Eugeniji su također dali nekoliko časopisa, romana i kritičkih osvrta, što je također bez ikakvih problema pročitala.

Jedan od ispitivača je rekao: “Podrobno smo je ispitivali, a često se radilo o tehničkim podacima kakve normalni tinejdžer nikada ne bi mogao shvatiti. Ipak, njezini su odgovori dokazivali da je sve savršeno razumijela”.
Začudo, nitko nije znao za djevojčine jedinstvene sposobnosti sve do njezine petnaeste godine. Tada joj je njezin otac, Nikolaj, dao dugi novinski članak. Kad mu ga je dvije sekunde kasnije vratila, rekavši da joj se čini zanimljivim, pretpostavio je da se šali. Međutim, kad joj je postavio nekoliko pitanja o sadržaju, svi su njezini odgovori bili točni. Sama Eugenija kaže: “Ne znam u čemu je moja tajna. Stranice ulaze u moj um i ja se sjećam “smisla”, a ne točnog teksta. U mojem se mozgu događa neka vrsta analize koju doista ne mogu objasniti. Ali, osjećam se kao da u glavi imam cijelu knjižnicu!”

Follow

Najčitanije

• Power reading - moćno čitanje
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Ovladavanje vremenom za učenje
• Power reading seminar - komentari tjedna