InOptimum

Biti uzor djetetu

Već kod dvogodišnjaka i trogodišnjaka možemo uočiti da sve što rade odrasli žele oponašati i odraslima žele u tome pomoći. Iako nam ta „pomoć“ često donosi dodatni posao, ona jasno pokazuje urođeno nastojanje djece da sudjeluju u društvenim zbivanjima.

„U prvih sedam godina života dijete je posebno otvoreno za oponašanje uzora“, upozorava poznata dječja psihologinja Jirina Prekop. „Uzor djeluje više od sveg odgajanja. Za to u svakodnevnom životu postoje brojne prilike. Djetetu samo moramo omogućiti da bude u blizini svoga uzora.“

Malu djecu interesira sve što rade odrasli. Pomoć u kućanstvu, popravljanje i obnavljanje, kao i sav ručni rad temelji su za razvoj sposobnosti koje u djetetu ostaju čitav život. Na žalost, često dječji pokušaji završavaju neodobravanjem roditelja: „Ostavi moj kist na miru! Sve ćeš uprljati!“ Ako dijete smije biti kod odrasloga, oponašati njega kao uzor i preuzeti neke zadaće, ono stječe važne spoznaje i uživa u zajedništvu.

Odrasli imaju prirodan autoritet koji djeca ne dovode u pitanje. Pritom se prema djeci ne smijemo ponašati kao prema nekome tko prima naredbe, već kao prema sudioniku, kao prema nekome s kim surađujemo i čije se ideje i djela uvažavaju.

U tom pra-obliku odgoj ne znači više borbu među generacijama, već samorazumljiv osjećaj zajedništva. Odrasli i djeca koji zajedno rade u vrtu, podižu šator ili ukrašavaju prostoriju, osjećaju se i bez riječi čvrsto povezani. U djetetu se, u zajedničkim aktivnostima i istkustvima s osobom ili osobama za koje je vezano, razvija osjećaj pripadnosti.

„Stjecanje zajedničkih iskustava u cijelome djetinjstvu igra veliku ulogu, a ta je uloga posebno značajna u prvim godinama života.“, upozorava švicarski autor, pedijatar i profesor Remo H. Largo.

Slika koju odrasli daje djetetu obilježava dijete u puno većoj mjeri od bilo kojih drugih odgojnih metoda i pravila. Ako se, na primjer, odrasli ne drže obećanja i dogovora s djetetom, ne mogu kasnije ni od djeteta očekivati točnost i odgovornost.

U svojoj biti odgoj je atmosfera: naše vrijednosti i naše raspoloženje, naš glas i naš pogled, stvari kojima se smijemo i koje izbjegavamo, obilježit će osobnost našega djeteta. Dakle, djeca doživljavaju svijet onako kako mi živimo. A kako će se dijete razvijati ovisi prije svega o tome osjeća li se dijete prihvaćenim, i to prihvaćenim bez obzira na svoje ponašanje i individualne specifičnosti, naglašava prof. Remo Largo. Osjećaj prihvaćanja nastaje prije svega na temelju zajedničkih iskustava, vremena koje provodimo zajedno i radosti koju pritom osjećamo i širimo.

Za roditelje su te spoznaje zapravo olakšavajuće. Možemo si zaista prištedjeti mnoge prigovore i svađe. Ne moramo djecu neprestano uvjeravati da ih volimo kupujući im poklone i nudeći im brojne aktivnosti koje bi trebale potaknuti njihov razvoj, a zapravo ih odvajaju od nas. Sasvim je dostatno pokazati im (a ne samo reći): „Tu sam kad me trebaš. Tu sam za tebe. Veselim se vremenu koje provodimo zajedno.“

dr. sc. Vladimira Velički

Follow

Najčitanije

• Power reading - moćno čitanje
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Ovladavanje vremenom za učenje
• Power reading seminar - komentari tjedna