InOptimum

Pohvala i kritika u dječjoj dobi

„Bravo! Odlično si to napravio!“ Mali graditelj tornjeva jako je ponosan. Bez sumnje, pohvala često donosi mnogo dobra u odgoju. Ona osnažuje i ohrabruje djecu. Međutim, da bi zadržala te svoje pozitivne osobine, mora biti primijenjena na pravilan način. Pohvala se često definira i kao „pozitivno potkrepljenje“. Pritom se misli na sljedeće: ponašanje koje je izazvalo riječi pohvale rado će biti ponovljeno, u pohvaljenom čovjeku javlja se osjećaj ugode i samopouzdanje raste. Jednako tako, često se navodi da uspješan odgoj u sebi mora sadržavati pohvalu i odobravanje i to u znatno većoj mjeri od kritike.

Pravilan način primjene pohvale odnosio bi se na sljedeće:

1. Pohvala treba biti iskrena i dolaziti „iz srca“.
Dijete osjeća jesmo li stvarno oduševljeni ili smo to rekli tek tako, zato da bismo se što prije mogli posvetiti svojim poslovima. Stoga, pohvaljujte djecu samo kad ste zaista uvjereni u to da ih treba pohvaliti. Ako nemate vremena poslušati pjesmicu koju vam dijete želi izrecitirati, radije se s djetetom dogovorite za neko drugo vrijeme kad ćete mu moći pružiti punu pozornost. Kad hvalite dijete, pazite na svoj govor,mimiku i geste, pazite da su ti elementi usklađeni jer će tek tada djeca imati osjećaj da ih prihvaćate u cjelini. Rečenica: „To si napravio zaista dobro, na slici su prekrasne proljetne boje!“ imat će veće djelovanje nego usput izgovorena rečenica: „Lijepa slika, izgleda baš zgodno!“

2. Pohvala treba biti primjerena i biti povezana s učinjenim.
Toranj koji je vaš dvogodišnjak izgradio prvi put u svakom slučaju zahtijeva pohvalu. Pohvala motivira da se učinjeno učvrsti i u budućnosti dalje razvija. Međutim, kad roditelji izražavaju nevjerojatno oduševljenje nakon što je dijete već deseti put složilo isti toranj, djeca na pohvalu više ne reagiraju, djeca prepoznaju lažnost situacije: „Zar ne primjećuju da to mogu već dugo? Zar misle da za drugo nisam sposoban?“ Na taj način ono što je bilo dobro mišljeno, što je rečeno u najboljoj namjeri, postiže drugi učinak: „Mama me i opet hvali za taj toranj, na pohvalu se više uopće ne moram obazirati.“ Ono što je samorazumljivo i već poznato ne treba pohvalu kao poticaj. Poticaj i želja da se napusti dosad stečena razina uspješnosti na taj se način zatire u korijenu.

3. Neprestano hvaljenje čini nesamostalnim i vodi do precjenjivanja samoga sebe.
„Super!“, „Izvrsno!“, „Prekrasno!“ – mnogi roditelji, naravno, u najboljoj namjeri, ne pronalaze dosta superlativa kojima će komentirati djelo svoje djece. No, efekt koji time postižu tada je često neželjen. Djeca se počinju truditi samo zato da budu pohvaljena, a ne da savladaju zadatak i nešto novo nauče. Djeca postaju ovisna o pohvali, odobravanje drugih postaje im važnije od vlastitog postignuća. Pritom zaostaje razvoj samostalnosti. Osim toga, samopouzdanje može nerealno porasti. Kad jednom u takvom načinu odgoja izostane pohvala, dijete reagira burno – uvrijeđeno je i plačljivo, što otežava kvalitetan odnos kako s odraslima, tako i s djecom u skupini ili razredu.

4. Umjesto brojnih riječi pustite da govore djela.
Kad pohvalite djelo svoga djeteta (npr. crtež) nemojte ga odmah baciti u ladicu. To ne djeluje uvjerljivo i bilo bi bolje da uopće niste hvalili dijete. Pokažite svojem djetetu da ste zaista mislili ozbiljno – umjesto puno riječi, stavite crtež ili nešto drugo što je dijete izradilo na vidljivo mjesto i čuvajte ga.

Odnos pravilne pohvale koja će osnažiti dijete i konstruktivne kritike nije lako pronaći. Međutim, rezultati će, ako se potrudimo, ubrzo postati vidljivi.

dr. sc. Vladimira Velički

Follow

Najčitanije

• Power reading - moćno čitanje
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Ovladavanje vremenom za učenje
• Power reading seminar - komentari tjedna