InOptimum

Odnos prema učenju i pogreškama

Kod malog djeteta roditelji njegove pogreške još ne smatraju pogreškama. Nikome ne pada napamet upozoravati ili prekoriti dojenče zbog toga što je pogriješilo kad je, na primjer, pokušalo dohvatiti nožni palac i pritom nije uspjelo. Ne radi se o tome da dijete ne bi razumjelo riječi prijekora, već o tome kakav je naš stav prema tome što dijete radi. Roditelji vide što dijete radi, vide da ono nije u opasnosti i prepuštaju ga njegovim vlastitim pokušajima.

Ne miješaju se sasvim sigurno i zbog toga što djetetovu radnju ne smatraju važnom, barem ne toliko važnom koliko će im važan biti školski uspjeh djeteta. Možda se vesele zajedno s djetetom kad se ono radosno glasa u trenutku kad je nakon mnogo pokušaja uspjelo u svome nastojanju. A zapravo je ono što je dijete uvježbavalo koordinacija oka i ruke i fina motorika šake, što su dva bitna preduvjeta za kasnije pisanje.

Kako dijete raste, češće će iskusiti da se njegovo djelovanje komentira kao “točno” ili “netočno”, kao “dobro” ili “manje dobro” ili čak “loše” ili “pogrešno”. Takva procjena (pa bila ona izražena i na način pohvale: “Bravo!” ili izostanka pohvale) za roditelje je često samorazumljiva i događa se gotovo automatski, a da pritom posljedica uopće nisu svjesni. Međutim, za djecu predstavlja veliku razliku da li rezultat njegove radnje promatramo kao pogrešku ili ćemo ga samo upozoriti na nešto na što dotad nije obraćalo pozornost. Ovo posljednje je dobrodošao savjet koji će djetetu pomoći pri daljnjim pokušajima, dok će prvo djelovati obeshrabrujuće.

Učenje se odvija putem pokušaja i pogrešaka: dijete isprobava i veseli se svome djelovanju. Naravno da pritom radi i takozvane pogreške. Međutim, pogreška nije ništa drugo nego neželjeni rezultat. Djeca jednostavno na taj način stječu iskustvo: na ovaj način neću postići uspjeh. To bi trebalo značiti da svaka pogreška predstavlja značajan korak u učenju. Svaka odrasla osoba zna da je najviše naučila iz vlastitih pogrešaka, posebno kad je te pogreške osvijestila, kad zna kako je do njih došlo.

Nakon toga, prilikom drugog pokušaja, može nešto napraviti drukčije. Međutim, ako nesvjesno nešto radimo i odsutni smo mislima, tada iz iskustva teško možemo nešto naučiti. Zapravo, kod istinskog učenja nema “pogrešnog” i “točnog”, postoje samo iskustva. “Pogreška” je značajna riječ u našem društvu. Čak se i odrasle osobe boje da će pogriješiti, boje se posljedice, mišljenja drugih ljudi i sl. Međutim, ako je tako, onda si na neki način ne dozvoljavaju učenje, jer su pogreške neizostavan dio učenja.

Strah od neuspjeha blokira otvorenost kod učenja. I odrasli i djeca se tijekom života nalaze u različitim situacijama. Stoga učenje nikad ne prestaje. Život bi bio dosadan da je drukčije. Život je neprestano učenje.

Zajedno s Vašim djetetom nailazit ćete na uvijek nove situacije. Zajedno ćete učiti i rasti. Vi ćete skupljati svoja iskustva, a dijete svoja. Djeca osjećaju kad se roditelji boje pogriješiti, kad se boje da će se osramotiti. Tada djeca postaju još plašljivija. Ako su pak, suprotno tome, roditelji otvoreni za novo i sami žele nešto isprobati i učiti iz iskustva, tako će djelovati i na svoje dijete.

Važno je, dakle, zadržati poriv djeteta za učenjem i učiti zajedno s njim. Veseliti se što smijemo učiti, učenje smatrati kao šansu, a ne kao prisilu. Roditelji su uzor djetetu i odnos koji oni imaju prema pogreškama, način na koji procjenjuju ili potiču djecu bit će ključan za budući stav i želju za znanjem.

dr. sc. Vladimira Velički

Follow

Najčitanije

• Power reading - moćno čitanje
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Ovladavanje vremenom za učenje
• Power reading seminar - komentari tjedna