InOptimum

Kako djeca uče govoriti

Dijete uči govoriti prije svega govoreći, ali da bi to moglo, potrebni su mu poticaji poput dobrog govornog uzora i kvalitetne govorne okoline, prostora za govor koji se odlikuje različitim aspektima. Da bi govor bio ostvaren, on (ako nije monološki) mora biti upućen nekome i od nekoga prihvaćen i kao takav prepoznat. Poruka mora biti očitana i vraćena. U usvajanju govora u dječjoj dobi izuzetno je jaka socijalna povratna sprega (dijete izgovara rečenice i gleda kako će na njih okolina reagirati, hoće li ih vratiti „na popravak” ili će ih prihvatiti).

Na taj način djeca uče govoriti, dakle, govoreći, ali i slušajući, odnosno, vanjska povratna sprega znatno je jača od unutarnje u cijelom predškolskom razdoblju. Osim toga, dijete bogati rječnik na različite načine – oponašanjem govora okoline, stvaranjem vlastitih jezičnih konstrukcija, odnosno na temelju iskustva i urođenih procesnih mehanizama za stvaranje govora. Određeno iskustvo, poticaj okoline i oponašanje nužan su preduvjet za razvoj govora, kao što je to i kvalitetno razvijena urođena sposobnost za govor na temelju koje će se razvijati govorne sposobnosti.

Govor je dio kulture i razvija se, dakle, ne samo govoreći, već u suodnosu s drugim sudionicima, u kvalitetnom socijalnom okruženju. Govorom se prenosi kultura, a kultura se prenosi i književnošću koja je temeljena na jeziku.

Vygotski naglašava da kultura doprinosi intelektualnom razvoju djeteta na dva načina: “Prvo, djeca od nje dobivaju najveći dio sadržaja svog mišljenja, tj. znanje, i drugo, djeca od kulture koja ih okružuje usvajaju procese ili načine svog mišljenja. Ukratko, kultura uči djecu što misliti i kako misliti.”

Tko i na koji način djeci prenosi kulturu? U kojem socijalnom kontekstu djeca imaju mogućnost usvajanja moralnih i kulturnih vrijednosti? Bitno je, ako dijete shvaćamo aktivnim sudionikom zbivanja koje samo konstruira ili sukonstruira stvarnost u kojoj živi, poseban naglasak staviti na stvaranje okruženja za učenje koje promovira komunikaciju, raspravu i razmjenu iskustava i riječi.
Dakle, govor dijete uči sukonstruirajući ga u komunikaciji s drugima, oslanjajući i nadovezujući svoju govornu produkciju na kvalitetne govorne uzore. Odrasli mu omogućuju poticajno okruženje za sve aspekte njegova razvoja, pa i za govor.

Da bi okruženje za govor bilo poticajno, osim „prostora za govor” odnosno omogućavanja djetetu da govori u malim skupinama, u paru, ali i pred više ljudi, potrebno je također djecu okružiti i kvalitetnim (jezičnim) sadržajima. Dijete u svom iskustvu ne posjeduje takve sadržaje, naravno, ako ih prije nije čulo te se oni također mogu smatrati poticajnim okruženjem ako na „okruženje” ne gledamo samo kao na materijalni kontekst. Svjedoci smo vremena u kojem se u obitelji sve manje čita, pripovijeda i razgovara. Osim toga, s obzirom na odnos vremena provedenog u vrtiću i kod kuće, zadaća je i vrtića i škola kao odgojno-obrazovnih ustanova osigurati djetetu i taj aspekt poticajnog okruženja i stjecanje govornih i jezičnih iskustava, kako bi na temelju njih dijete sukonstruiralo i konstruiralo vlastitu stvarnost.

Dr.sc. Vladimira Velički

Follow

Najčitanije

• Power reading - moćno čitanje
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Ovladavanje vremenom za učenje
• Power reading seminar - komentari tjedna